petak, 08.02.2008.
Dragi moj cvijet...
U mom dvorištu živio je jedan pas koji je za mene bio moj cvijet... Bio je sa mnom od moje 10. godine. Zapravo, to je bila ona... Bila je ženski pas, tada još mala kujica... Jako puno vremena smo provodili zajedno.. Uz nju sam proveo najljepše godine svoga djetinjstva... Mina je za mene bila član obitelji, jer mama je govorila da su one jedini ženski stvorovi u ovoj obitelji... Sa Minom sam proveo jako puno ljeta i zima... Grudao sam je , trčao, skakao, išao u šetnju s njom... a ona je bila tako sretan pas... Bila je užasno sretna kada sam izašao van u dvorište.. Bilo je to lijepo kada je trajalo... Od tada je već prošlo 7 godina... Kada sam nedavno izašao van u dvorište, ona me nije dočekala... Znao sam da nešto nije u redu... pošao sam do njene kućice i prizor je bio vrlo tužan... Ležala je u kućici gdje se nije mogla pomaknuti... Tada sam mami rekao da nazove veterinara... On nam je rekao da je stavimo negdje na toplo i pokrijemo dekom... To smo i učinili... Veterinar je došao i dao joj tri injekcije i rekao da će biti dobro... No Mina je izgledala užasno... To nije više bila ona stara kujica koja se sa mnom htjela igrati... Bila je bolesna i nije se mogla pomaknuti... Prizor koji neću nikada zaboraviti je kada smo tata, mama i ja stajali kraj nje, a ona nas je gledala u oči i kao da nam je htjela reći.. POMOZITE MI!!!!.. Jako tužno.. srce mi se raspolovilo... Tada su mama i tata otišli u kuću, a ja sam sa Minom još malo ostao... Svašta sam joj tada rekao, iako znam da me nije mogla razumijeti... Bilo je već oko 12 sati i morao sam krenuti u školu... Rekao sam joj da se pazi i da bude jaka tako da se poslije opet možemo igrati.... Počeo sam izlaziti van iz garaže gdje smo je smjestili.... posljednji put smo se pogledali i zatvorio sam vrata... Kada sam došao iz škole, Mine više nije bilo.... Nije ležala u garaži, nego je ležala pod zemljom... Otišao sam na mjesto gdje ju je tata pokopao i stavio na njen grob cvijet... Pomislio sam: "Evo cvijet za moj najljepši cvijet"... Pogledao sam u nebo i poslijednji put je pozdravio... Volim te draga moja Mina.....
nedjelja, 23.12.2007.
I said I love you and I swear I still do...
Škola je gotova, gotovo je prvo polugodište već trećeg razreda srednje škole... Sve to tako brzo prolazi... Točno se sjećam svakog trenutka dana kada sam došao u treći razred da konačno vidim prijatelje (više prijateljice) koje nisam vidio preko ljeta... Ali od tada je prošlo već dobra 3 i pol mjeseca, to je ljudi moji oko 100 dana... A naša glava sve pamti, posebno lijepe trenutke... Trenutke o kojima razmišljamo cijele noći kada dođemo iz škole jer to razmišljanje može potaknuti samo.... samo.... samo jedan pogled, jedan pozdrav, jedan osmijeh prijateljice... I sada, na praznicima, kada se više ne vidim sa svojim vrlo dragim prijateljima i prijateljicama, mojem srcu je tako dosadno... uzaludno šeće po ulici tražeći ih jer silno mu svi nedostaju... Ja obožavam ići u školu... Takvo razmišljanje nisam imao u prvom razredu... Tamo sam jedva čekao da dođu praznici... Da se konačno maknem iz škole i da uživam doma sjedeći na kompu za nekim bezveznim igricama... No, ja sam se uvjerio da te neka osoba ili osobe mogu totalno promijeniti... Da se totalno promijeniš u nešto drugo i da dobiješ drugačiji pogled na svijet... Dok ovako doma sjedim ili ležim u krevetu razmišljam o prošla 3 i pol mjeseca... Što sam napravio ispravno, što sam napravio krivo... Mogu li naći neka riješenja ili jednostavno ne mogu... Za neka pitanja sam danas našao odgovore, ali na zadnje pitanje odgovor ne mogu naći... Nema ga na mom šalabahteru, nema u bilježnici, čak ni u knjizi... Hm... Gdje li je taj odgovor? Sad ću vam na kraju reći da jedva čekam da počne škola jer jednostavno želim opet vidjeti svoje drage prijateljice, želim ih tako jako zagrliti da ih više nikad ne pustim... Hvala ti Bože što si mi darovao ovakve prijateljice, hvala ti... A posebno ti hvala na jednoj posebnoj prijateljici...
Ovim putem želio bih pozdraviti Veselka, Danijela, Petra, Mariju J., Vedranu, prijateljicu Sanelu, Tatjanu, Andreu J., Dianu, Rosanu, Danijelu T., Anu, Sanju, Sonju, Manuelu i sve druge cure iz razreda....
Marija J., Vedrana, Sanela.... jako vas puno volim i jedva čekam 14.01.2008. da vas vidim i da vas zagrlim... pozz svima...
nedjelja, 09.12.2007.
If they could love like you and me, imagine what the world could be
Evo, došlo je vrijeme za novi post, inspiriran jučerašnjim putovanjem u Beč...
Prije putovanja razmišljao sam o tome kako će sve to proći, da li će mi to možda biti najbolji izlet dosad ili nešto sasvim drugo? Da li ću vidjeti i čuti nešto novo i nešto što će me nasmiješiti? Da li će me neki pokret možda rastužiti ili neke slike pak rastrgati... Bilo je stvarno svakakvih slika... Ružnih i lijepih... I onih koje su mi rastrgale srce i one koje su ga nasmijale... Možda je najbolje u autobusu kad sjedneš gledati kroz prozor i ne okretati se... Možda se je najbolje sakriti iza kape tako da te nitko ne dira i da ti se nitko ne obrati...
Ja sam to pokušavao, no nisam mogao jer je na zadnjem sjedalu autobusa sjedila i ona... I stalno mi je pogled tamo bježao, i nikako se nisam mogao suzdržati... I onda ono čega sam se najviše bojao... Ono za što sam molio da se ne dogodi... I onda uhhhh.... Ne mogu to ni izgovoriti... To se dogodilo opet, već na drugom izletu...
U čemu sam pogriješio? Dvoje ljudi mi je na izletu reklo da sam si sam tome kriv.. Možda i jesam, možda sam stvarno prešao granicu bez putovnice i onda su me ulovili i kaznili...(joj koja metafora...) Ovaj izlet je samo još jedna otrovna bobica koja me otrovala... Iako sam cijelo vrijeme želio joj prići, nisam mogao i nisam imao hrabrosti... Nešto me guralo cijelo vrijeme, a opet nešto vuklo natrag... I tako cijeli jebeni izlet...
No sutra je još jedan dan.... Novi tjedan, novi ponedjeljak...
Tko zna što on donosi, tko zna što se sutra sve može dogoditi...
U ovom postu izdvojio bih Danijela, jer nije samo meni teško, nego i njemu...
Želio je nešto tako jako i onda na kraju ništa... Barem da je pusu dobio, ali ni to ne... ali jbg... ipak je to muško ženski svijet koji će vječno trajati i trajati i drugima isto donositi svakakve probleme...
Sad se pitam hoćemo li se ona i ja ikada shvaćati, hoćemo li konačno biti pravi prijatelji? Najviše se bojim da ostanem bez prijateljice za koju bih život dao iako njoj nije stalo do mene... Hm... A možda i je... Joooooj.. stvarno ne razumijem kakva je situacija... sve me to zbunjuje... Jedan dan sve super, a drugi dan kao da se nikad nismo ni upoznali... Kako to riješiti to samo zna ON.... a kada ću dobiti odgovor, za to će sve biti već kasno..
utorak, 20.11.2007.
Ako želiš izdržati, moraš sve odbaciti...
Još malo mojih pjesama...
Upravo sam otkrio istinu bolnu,
Bacila si kamen na mene težak tonu...
Duša mi se popela u nebo visoko,
A ljubav moja nestajala je polako, polako...
Cvijeće u mojoj sobi je uvenulo,
Nestalo je sunce što ga je grijalo...
Jadni cvijet... Na rubu je smrti,
Tko zna što se sada oko njega vrti...
Što će mu zadnje biti u mislima,
Koga će se zadnjeg sjetiti
Kada bude pred velikim vratima?
Cvijeće je ispustilo posljednjih
Šest suzica...
Reklo mi je da ih spremim
Blizu svog srca...
No što znači tih šest kapljica?
Cvijeće mi je reklo da
Ću to otkriti sutra,
Kada ugledam djevojku
Prekrasnog lica...
Pjesmu ti pišem draga moja,
Odjednom je u meni nestala bijela boja...
Suza mi niz lice kliže
I smrt na moje srce stiže...
Smrt je jedini način da budem uz tebe
Jer ću jedino tada
Vidjeti tvoje dvije bebe...
Drveće je svoje lišće ispustilo,
Sve svoje adute je odbacilo...
Jedan list je toliko topao bio
Da je snijeg otopio...
Taj list se nije bojao umrijeti
Jer je osjećao da će ga netko
Jednom pokupiti...
List će toj osobi zauvijek
Zahvalan biti
Jer mu je pružila ljubavi
Koliko nije mogao ni zamisliti...
Vidim da si cura prava,
Da nebi zgazila ni mrava...
Svima želiš pomoći,
Vjerujem da nikome nisi
Na zadnjoj ploči...
Ali, da te nešto pitam...
Voliš li ti mene onoliko
Koliko ja tebe?
Ako će odgovor biti ne
Još ću uvijek znati
Da si cura prava,
Ali pomoći mi nema
I moje srce biti će
Zgaženo poput malog mrava...
Znam da mnogi od vas ove pjesme neće razumijeti, no pokušajte ih čitati polako i nadam se da će vam biti jasnije...
Ovo su pjesme za one dečke koji nikad nebi prevarili svoje cure i za one cure koje nikad nebi prevarile svoje dečke...
Oni kojima je ljubav igra neka ne čitaju ove pjesme jer ih baš zato neće razumijeti...
nedjelja, 11.11.2007.
Volim te....
Evo, dragi moji... svi pišu nešto kako vole nekoga ili kako im se netko sviđa...
Npr. prijatelj Veselko je napisao kako obožava svog djeda, a prijatelj Danijel je napisao kako mu se sviđa jedna cura...
Eh, a koga ja volim i tko se meni sviđa...?
To vam je jedna priča koju bih sad mogao pisati cijelu ovu noć (a ne mogu jer moram učiti tehnologiju).....
No, dosta o tome...
Ova subota je bila subota za pamćenje...
Subota kada je anđeo sišao sa neba....
Subota koja se ne zaboravlja...
Oko pola jedanaest sati navečer anđeo je ušao kroz vrata sa svojim prijateljima...
Anđeo je došao do mene i dopustio mi da ga zagrlim....
Nasmiješio se i obasjao cijeli grad...
Joj, šta bih dao da to lice mogu gledati cijeli dan...
Joj, šta bih dao da mi se anđelovo lice smiješi cijeli dan...
Dao bih život za anđela, dao bih sve za jednog anđela...
Kako je Bog mogao stvoriti tako lijepog anđela?
Koliko je truda morao uložiti da napravi tako nešto?
Bog je nadmašio sam svoja djela i sebe i stvorio je čudo...
Napravio je anđela koji je svaki dan sve lijepši i lijepši...
No naravno, nakon sat vremena anđeo je morao poći,
da i druge ljude usreći...
Hvala ti anđele što si došao do mene,
i što si mi potjerao krv kroz vene...
Kada je anđeo otišao,
U gradu je svijetla nestalo...
Anđela više nisam vidio te noći,
došao sam doma i pomolio se da može mirno u krevet leći...
Nisam bio tužan što je anđeo morao nekamo odlaziti,
Jer sam u srcu znao da ću u ponedjeljak ponovno anđela pozdraviti....
subota, 03.11.2007.
.... još jedna moja pjesma....
U ove kasne sate tebe se sjetim
I sve drugo zaboravim....
Šećeš se livadom u mojim mislima,
A ja do tebe doprijeti neću nikada...
Tako si blizu, u mojem sjećanju,
A tako daleko, u drugom zagrljaju...
Od svega mi polako drhte oči,
Jer ne znam da li ću dalje ovako moći...
Moje srce se užasno boji,
Jer ne želi da je nesretna ona koju puno voli...
Ti si zvijezda na kraju svemira,
Gdje te samo jedan može doprijeti svojim rukama...
Netko se je jako trudio
I svoj san je ostvario...
A ja mogu i dalje sanjati,
Jer moj se san neće ostvariti...
nedjelja, 28.10.2007.
My Song - Goodbye My Love
Evo, ovo je još jedna moja pjesma... Ne znam šta da kažem.... Još uvijek je volim i voljeti ću je još više....
Ali, jednostavno, kada ti netko kaže da se ne nadaš, moraš napisati pjesmu.... Pjesma se zove....
Nada
Sve moje želje pale su niz liticu,
Upravo pišem posljednju kiticu...
Ruke mi se tresu,
Jer se vidim dolje u lijesu...
Sad kada te više ne vidim u zvjezdama,
Ne želim biti među živim ljudima,
Oči su mi počele suziti,
Na dlanove su mi počele suze padati...
Srce mi se raspolovilo
Jer riječ Volim te ga je pregazilo...
Ti ćeš meni jedino u snu ostati
Jer kada se probudim
U mojoj sobi tebe neće biti....
Mogu samo ostati u krevetu
I u svojim mislima te zamišljati...
Zamišljati zelenu travu,
I kuću plavu...
U ovim zadnjim riječima,
Kisik mi teško prolazi plućima...
Kako ću vrata otvarati,
Kada svoj cilj nisam uspio ostvariti?
Kako ću dalje življeti
Kad me ti nećeš maziti?
Sve moje želje pale su niz liticu
I zbog toga sam sada
Napisao posljednju kiticu....
Sv. Antun Padovanski.........
A evo i moje najdraže pjesme u životu:
Opća Opasnost - Mjesečar
Budim se iz ludila,
Ti si trnje pod nogama,
Slijep sam od tvojih dodira,
A pobjeći moram...
Ja sam zarobljen
U tvojim očima,
Ja te slijepo pratim
Kao mjesečar
Na rubu ponora...
srijeda, 17.10.2007.
Odrasti... Da ili ne?
Eh, da... novi post pokucao je na vrata...
Ovako ću vam reći, dragi moji ljudi...
Neki dečki uvijek dok vide neku žensku slušaju svoje oči... Misle u sebi:"Joj, gle kak ova mala ima dobru guzu", ili "Jebote, gle koje dobre sise ima ova ženska"...
No malo dečkiju danas ne znaju da to nije u redu...
Mnogi dečki griješe u tome kada slušaju svoje oči. Nije u redu biti s nekim samo zato što ta cura ima velike sise ili dobru guzicu...
Gdje je ljudi moji, tu ljubav...?
Dečki ne znaju da ne treba slušati svoje oči...
Slušajte svoje srce... Ako će te slušati srce i pogledati duboko u curu
i vidjeti da je ta cura dobra, pažljiva, brižna i da bi joj stvarno bilo stalo do vas, onda samo naprijed... Idite, jer nemate što izgubiti...
Znam da će mnogi od vas koji će ovo čitati, misliti da ja nisam u pravu, no ja se stvarno ne mogu pomiriti s tim da djetinstvo više nikad neće doći...
Više nikad neće biti: "Mama, jesi mi kupila autić?"
Djetinjstvo je u meni imalo osjećaje koji su stvarno bili posebni...
Žao mi je što ti osjećaji više nikad neće doći...
Nisam baš za priče o spolnim odnosima ili sličnome... ne znam... jednostavno, to je za mene preodrasla situacija,...
ne znam zašto....još se uvijek osjećam kao dijete...
ne mogu se zamisliti.... ma.... već? ma ne....
Ali kad malo bolje razmisliš, ono što nikad u djetinjstvu nisi imao, to su PRAVI prijatelji.... nikad prije nisam imao prijatelje kao sad i sretan sam što danas nekome mogu reći ono što me tišti... Poslije nekog razgovora s prijateljem osjećam se bolje... Pa zato sad... što je bolje?
Dobivati autiće od mame ili povjeravati se i razgovarati s prijateljima?
Mislim da je ovo dugo ipak bolje jel upravo se sad pronalaze pravi prijatelji...
I PRAVE LJUBAVI!!! I zaljubljenosti...
Pozdrav Danijelu, Veselku, Šemperu, Danijeli, Mariji, Vedrani i Saneli...
Pozdrav pravim prijateljima....
subota, 13.10.2007.
Evo još malo mojih pjesmica....
Jedno biće me nije voljelo,
Srce me je od tuge boljelo...
Htio sam da mi jedini izlaz
Budu plavi oblaci,
Htio sam biti tamo gdje me nikad
Nisu odveli moji koraci...
Tamo želim biti zauvijek
Tamo je za mene pravi lijek...
Tamo ću zauvijek sretan biti
Jer tamo će me netko voljeti...
Primi me za ruku,
Osjeti moju muku,
Primi me za ruku,
Osjeti u meni buku...
Muku ćeš osjetiti
Jer se bojim
Da moja nikad nećeš biti...
Buku ćeš osjetiti
Zato što te volim
I neću te prestati voljeti...
Kada sam posljednju suzu ispustio,
Više plakati nisam smio...
Morao sam početi vjerovati
Da će se to jednom dogoditi...
Vjerujem dragom Bogu,
No mogu li se pouzdati u svoju vjeru?
Pokušati ću to od danas,
Počet ću vjerovati u nas...
Počet ću vjerovati da ću te jednom poljubiti,
I da te od tada neću nikada izgubiti...
Konačno te ljubim,
Konačno te mazim...
Hvala Bogu, konačno si moja...
Što kažeš?
Da sam tvoj i ja...
Volim te..
Ne mogu prestati ljubiti te...
Što sad? Gdje si?
Nestala si...
O ne... To je bio samo san...
Još jedno jutro probudio sam se
u zagrljaju s jastukom...
Ništa drugo mi ne preostaje,
Nego da se ponovno primim svoje teke
I napišem kako smo se ljubili ispod deke...
ponedjeljak, 08.10.2007.
Evo još malo mojih pjesmica....
Razlike u našim godinama su prevelike,
Razlike u kilometrima su predaleke...
Protiv naše ljubavi su svi,
Pitam se, da li me dragi Bog za nešto krivi...?
Za ljubav tvoju zauvijek ću se boriti,
Neće biti dana kada ću se umoriti,
I toplo se nadam da ću te jednom osvojiti...
Jednog dana,
Na koncu svoga života,
Uzeti ću sve torbe,
I sjetiti se svoga mota...
Kada ispustim zadnju torbu,
Zamoliti ću te posljednju molbu...
Uzmi jednu od torbi,
I spremi je blizu srca k sebi...
Nemoj je otvarati,
Jer u torbu sam spremio
Ono što nisam uspio ostvariti...
Gdje će završiti moja priča,
Da li će me ubiti kao maloga ptića?
Smiri se Romano,
Na kraju će sve biti normalno...
Tako svi govore,
Žele izmaknuti sve moje u duši pomore...
No, život je proklet,
Ništa više nije za pet...
Svi se rodimo kao jedna zvijezda,
Ali neki padnu iz svojih gnijezda...
Kada pogledamo na drvo,
Odmah nam je jasno
Da je za sve tada kasno...
Poljubim te,
Poljubiš i ti mene...
Ma gdje mi je pamet bila
Kada sam ovu pjesmu počeo pisati,
Kad znam da se to neće dogoditi...
srijeda, 03.10.2007.
Pjesmice..
Evo nekoliko pjesama koje sam napisao i htio bih vam ih pokazati....
Najtužnije stihove napisati ću ove noći,
Htio bih do tebe samo na trenutak poći...
Gdje si ti,
To je teško otkriti...
Možda bih te mogao u snu naći,
Jer ako te tamo ne nađem,
Ne želim u novi dan doći...
Tamo gdje sunce na obzorju izlazi,
Tamo gdje mjesec polagano prilazi...
Tamo gdje je more plavo,
Tamo gdje nečistoće nema niti malo,
Tamo gdje su šume bujne,
Tamo gdje su trave zelene,
Tamo gdje je sve bajno,
Tamo gdje je sve beskrajno...
Tamo bih s tobom htio otići ja
I ne vratiti se više nikada...
Za tebe bih napisao naljepši stih...
Dok bih ti pjevao, bio bi kao kamen tih.
Izabrao sam biće naljepše,
Izabrao sam biće najtiše...
Dok poruku od tebe dobim,
U tisuću djelova se raspolovim...
I šta da ti još velim?
Mogu ti reći da te svakim danom sve više VOLIM...
Svi moji sni najednom će nestati,
To što sam sanjao zauvijek će prestati...
Zašto?
Shvatio sam da mi te netko krade,
I sada znam da više nema nade...
Kada sam u njenoj blizini,
Srce mi se do maksimuma proširi,
Htio bih je poljubiti,
Iako znam da mi to neće dopustiti...
Moj san ostvariti se neće,
Jer se drugi po ulicama sa njom šeće...
Želio bih da me voliš,
Želio bih da za mene moliš...
Htio bih ti biti prva na svijetu osoba,
Da mi dolaziš kada si mi najviše potrebna...
Htio bih da mi na uho šapćeš što tiše,
Jer draga moja, ja ću za tebe raditi duplo više...
srijeda, 19.09.2007.
Prava ljubav....
Lijepo je svojim očima vidjeti da na svijetu još ima ljudi koji se iskreno vole...
Prava ljubav je za mene najljepša stvar u životu... Teško je kada se sjetiš da svijetu ima sve manje prave ljubavi... Oni koji se iskreno vole i koji svoje partrnere doživljavaju među najvažnijim osobama na svijetu, sa time se moraju ponositi jer je vrlo malo takvih... Tužno je ako nekoj osobi daš svoje srce, i onda ti ga ona rastrga u tisuću komadića... To je velika bol... Poslije toga ponekad se ne možeš ponovno zaljubiti jer ta osoba koja ti je slomila srce više ti ga nije vratila...
Možda je najteža stvar u životu reći nekome ono što ti je na srcu, ali to ti može puno pomoći... Osjećati ćeš se bolje.... Nikad nemoj oklijevati reći nešto što te guši... Uvijek idi naprijed i ne zastaj u životu... Pronađi svoju ljubav i biti ćeš sretan pa makar ta ljubav bila neuzvrativa....
utorak, 11.09.2007.
Dok se sjetim tog dana....
Jednog lijepog sunčanog dana dogodilo mi se nešto prelijepo, što ja još tad nisam shvaćao....Dogodilo se to prije otprilike godinu dana... da mi se to dogodilo u današnje vrijeme mogao bih mirno i sretno umrijeti... nije mi jasno kako se tako ljudski osjećaji naglo mjenjaju... jedan dan je normalno, a drugi dan ti se svijet okrene naopačke i potpuno promijeniš osjećaje... Osjećaš nešto novo, uvijek nešto drugo... Prije godinu dana kada mi se to dogodilo bilo mi je sve normalo, taj događaj mi nije ništa posebno značio... no kada ga se danas sjetim, mogu samo lupati glavom o zid i reći si: "Kada bih bar mogao vratiti vrijeme unazad"... No to je normalno, nemoguće... Šta da kažem? Mogu samo reći da ću taj dan pamtiti zauvijek jer mi je to bio jedan od najljepših dana u životu, no ja još tad to nisam shvaćao....
petak, 07.09.2007.
Bez prevelikih želja......
Joj meni.....
Kako se čovjek u životu nekad stvarno iznenadi.....
Sada kada ovo pišem još uvijek ne mogu vjerovati neke scene iz filmova se mogu dogoditi i tebi.... Ako cijeli dan misliš na nešto, i poželiš to, ali da nikom ne kažeš i onda ti se želja na kraju dana ispuni, možeš za zadovoljstvom reći: "Ima Boga"... To sam si i ja danas rekao kada mi se želja ispunila....
No uvijek imajte na pameti da vaše želje uvijek budu umjerene, da ne budu prevelike, jer ako ćete imati prevelike želje, pasti ćete u rupu iz koje će te se teško moći izvuči.... Ja sam imao preveliku želju i pao sam u tu rupu iz koje se još uvijek pokušavam izvuči.... Zato, ako će vam želja biti umjerena i ako će vam ta želja dolaziti ravno iz srca, VJERUJTE MI, ispuniti će vam se....
Pozz......
ponedjeljak, 03.09.2007.
Život nas neće maziti...... Ili možda ipak hoće?
Eh, da, počela je nova školska godina! Još jedna godina pravog druženja i prave zezancije sa prijateljima i curama.... Dobro da je konačno počela i treća godina u srednjoj školi... no naravno, ovaj razred će za mene biti drugačiji, pokušati ću biti pažljiviji na satu i konačno učiti... nadam se...
No, ovdje sam da vam nešto priznam... Ne znam odkuda da počnem...
Kada sam bio u osnovnoj školi, jedva sam čekao da dođem u srednju jer u osnovnoj školi sam proživljavao svašta... svi su me mogli zezati zato kaj sam bio najslabiji i zato kaj sam bio uvijek sa curama... a šta sam ja mogao? Uh, kako sam mrzio zimu u školi.... Molio sam Boga da ne padne snijeg iako sam se njemu veselio. Izbjegavao sam grudanje što sam više mogao jer nisam bio za takve igre... To mi se jednostavno nije sviđalo... I baš sam tu zimu morao dopustiti jeziku da bude brži od pameti... Rekao sam prijatelju jednu šalu o drugom prijatelju... nisam mislio ništa loše, jer su se mnogi šalili i na moj račun, pa sam mislio da se i ja smijem šaliti na njihov... no, pogriješio sam... Tog dana sam se kajao što sam to rekao jer kad sam došao na stanicu sljedećeg dana taj kojem sam to rekao neprestano me grudao i "šopao" snijegom... mislio sam da će mu drugi reći da prestane no, oni su se smijali... Nisam više mogao to izdržati i otišao sam doma plačući kao neka pička ( kad se baš tak moram izraziti )... Nisam više nikada htio otići u školu.. Bio sam doma tri dana i onda sam konačno, ali sa strahom otišao u školu... Svi su me čudno gledali, pitali su me zašto nisam bio u školi.. šta sam im mogao reći? Ništa, rekao sam da sam bio bolestan... Tako je završio osmi razred i bila je maturalna večer... Cijeli osmi razred htio sam otići iz osnovne škole i onda mi se na maturalnoj dogodi nešto što ni sam nisam mogao vjerovati... rasplačem se... Bože moj... koliko sam htio otiči iz te škole i onda plačem za prijateljima... Mislite da su mi ipak bili dragi duboko u duši? Ha? To i ja mislim... No, dosta o tome, sada sam već u trećem razredu srednje ekonomske škole i imam stvarno prave prijatelje koje obožavam, koji mi pomažu, koji me podupiru... To su stvarno pravi prijatelji... Sretan sam što sam sada tu u srednjoj školi, sretan sam što imam svoje tri naj prijateljice, Mariju, Vedranu i Sanelu, i da ostanem bez njih, mislim da bi umro jer ih puno puno volim.... One su tri osobe koje su mi pokazale najbolje što ti prijateljstvo može pružiti....
subota, 02.06.2007.
O meni
Idem u 3. razred Srednje škole Ivan Švear. Kao što već znate, najdraža grupa mi je Linkin Park. Uz njih slušam Grey Daze, Fort Minor, Nickelback,
Divlje Jagode, Opću Opasnost i Red Hot Chili Pepperse. Obožavam rock ! Hobi mi je sviranje električne gitare i ribičija. Imam tatu, mamu i mlađeg brata. Trenutno sam zaljubljen u jednu curu
, ali , ne mogu biti s njom jer ima dečka, a i starija je od mene i puno ozbiljnija. Ma, ja sam balavac za nju. Najbolji prijatelji su mi Sandro Veselko i Danijel
! Najbolje prijateljice su mi Marija, Vedrana i Sanela . Evo, to je to! Kasnije vam napišem nešto o Linkin Parku 
BOK SVIMA !
Zovem se Romano Berinić. Imam 16 godina i ovo je moj prvi post. Javim vam se kasnije da vam kažem nešto o sebi.
